SARAJEVO NEKAD I SAD

SARAJEVO NEKAD I SAD

Sarajevo su nazivali Europskim Jeruzalemom. U prostoru od 500 m mogu se naći Katedrala, najstarija Pravoslavna bogoslovija, Begova džamija i Jevrejski hram. Zvuči bogato, široko. Medjutim prije 30 godina je počela opsada Sarajeva koja je trajala 1425 dana.

KAO SVJEDOK:

Sarajevo je osnovano za vrijeme Turske vladavine. Smješteno je u kotlini okruženo brdima i planinama. Tu ima jako puno vode pa su po tradiciji i jedan od simbola Sarajeva bile javne česme sa pitkom vodom. Na ulazu u grad su se nalazile kapije. Na kapijama su se dobijale propusnice ako želite ući u grad i tačno se znalo do kada prolaznik mora napustiti grad. Grad se mjenjao, rastao sa Bosnom i Hercegovinom. Kada je Bosna i Hercegovina postala dio Jugoslavije Sarajevo se nalazilo u sredini, kao srce. Planine su dale priliku da budemo organizatori zimskih olimpijskih igara 1984. Mi smo bili Jugoslavija, a Jugoslavija je bila mi. Nije bilo komšija svi smo bili braća u jedinstvu. Sarajevo se doživljavalo kao „mlad“  i to je bilo zlatno doba modernog Sarajevo kada je nastao pokret New primitives. Sačinjavali su ga mladi ljudi, dvadesetih godina, sklonih humoru, muzici, umjetnosti. Oni  su predstavljali žive simbole Sarajeva. Mladi su se djelili na „Sarajevsku raju“ ( stil života koji ima svoje specifičnosti: kroz humor se ukazuje na greške, ali i upučuje da se greške mogu popraviti, rječ raja je u množini, što znači da se individualno stavlja u drugi plan, ironija je važna, sebičnost nepoželjna)  – bila je prepoznata, poštovana i visoko cjenjena širom Jugoslavije i na papke (sebični, individualci, koji ne razumiju humor i ironiju nego komuniciraju na jednostavnom konkretnom nivou). Humor je bio specifičan. Novac nije imao visok status, socijalna raslojavanje je bilo nepoželjno.  Sarajevo je bilo multietično, religija nije bila popularna.

Toliko o romantizaciji Sarajeva, mladih, mladosti, bratstva i jedinstva, života.

Referendumom 1. Marta 1992 Bosna i Hercegovina je proglašena nezavisnom državom i izlazi iz federacije koja se nazivala Socijalistička federativna republika Jugoslavija.Na referendumu je 64% glasača glasalo za neovisnost.

Naredni ponedjeljak smo se spremali da krenemo prema svakodnevnim obavezama, ali je grad bio blokiran barikadama i vladalo je opsadno stanje. 5.4.1992 su bili demonstracije protiv rata, prve žrtve opsade i početak opsade Sarajeva. Sve ovo se dešavalo samo dan prije 6. aprila dana kada je Sarajevo oslobođeno od okupatora u II Svjetskom ratu. Tokom opsade poginulo je 11.541 građanin Sarajeva među njima 1.601 dijete, 4/5 je poginulo u prve dvije godine.Grad je bio hermetički zatvoren do probijanja Tunela spasa…Nije bilo struje, vode, prekinute su sve veze sa svjetom. UN je uveo embargo na oružije Bosni i Hercegovini pa tako i Sarajevu . Prije toga su svi predali oružije na zahtjev JNA. Ruke su bile vezane.

PSIHOANALITIČAR I ŽRTVA

Za vrijeme Turske vladavine brda su služila kao granice i zaštita, ulazilo se na vrata/kapije gdje su se upoznavala pravila, provjeravala struktura.

U zlatno doba „Sarajevska raja“ su postavljala pravila i bili ti koji ih provode. Insistiralo se na autentičnom, služilo ideji bradsvo i jedinstvo – popularni slogan koji je bio dio svakog govora širom Jugoslavije, poštovala se tradicija. Humor koji je bio, specifičan, prepoznatljiv,  britak koristi se kao način da se uputi kritika, da sugestija i upozori da se pravila moraju poštovati. I ako je bio agresivan bio je pitak i učinkovit. Sa druge strane bio je topao, nudio je bliskost i neku vrstu zajedništva  kroz osjećaj jednakosti.

Tokom 90 tih urušavala se tradicija naroda koji je trebao biti napadnut. Iskorišteni su mitovi, podignuti duhovi, učinjena demonizacija, iskrivljena istorija, manipulacija je bila na vrhuncu kada su pobjedile nacionalističke stranke. Došla su potpuno nova, nepoznata pravila koja su bila na drugom kraju klackalice u odnosu na bratstvo i jedinstvo. Regradiralo se u simbiozu sa vlastitom nacionalnosti. S druge strane sada nam je jasno da su bratsvo i jedinstvo bili fantazija, romantizacija i idealizacija zbog kojih nismo uviđali realitet i skupo smo to platili. Prvo je vladao šok. Puno stanova je ostalo prazno, „drugovi“ ( za koje kasnije saznajemo da su se izjašnjavali kao Srbi) su nam otišli. Nismo znali da je njihov odlazak zlokoban, a oni nisu znali da se neće vratiti za 7 dana. Sarajevo je bilo opkoljeno sa svih strana. Brda koja su nekada predstavljala granice grada i zaštitu sada su bila mjesta sa kojih nas je vrebalo zlo. Sa visine i udaljenosti koja se na nekim mjestima mjerila desetinama metara, gađali su nas sa oružijem nekada pete Svjetske vojne sile sa ciljem da se napravi što veća šteta. Odavno je počela podjela na nivou narcizma malih razlika, o čemu je govorio Frojd: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“Svi smo potomci Ilira, govorimo isti jezik sa različitim dijalektom, imamo isti izgled. Religija je ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.  Ljudi su napustili grad da bi ostali blizu i rušili ga. Da li je to ono što Frojd u narcizmu malih razlika navodi da u stvari u druge projektivnom identifikacijom ubacujemo nepoželjne djelove sebe i to napadamo.Male razlike su nas djelile na žrtve i agresore. Ratovalo se surovo, civilizacija je protjerana. Nismo bili spremni na takvu regresiju, nevjerica i šok su dosta dugo zaustavljali proces adaptacij. Ipak, embargo, hermetička zatvorenost, žene i djeca koja su ostala u Sarajevu su stvorila ono što je još Makijaveli u Vladaru savjetovao da nikada niti jedan osvajač ne uradi; jer kada miša satjerate u ugao bez ikakve mogučnosti da pobjegne on će krenuti u napad. Nagon za preživljavanjem je pokrenuo sve kapacitete i rezerve. Na svojoj koži smo mogli shvatiti da kada mislimo da više nemamo ništa, griješimo. Ne umire se tako lako. Ojačani su odnosi sa komšijama, kreativnost je iskorištena da se prevaziđu problemi slomljenih stakala, oštećenih krovova, grijanja, svjetla, recepata kada su vrlo skromne količine hranjivih sastojaka. Značajnu ulogu je odigrala adaptacija. Bez sumnje pojavila se i patološka pohlepa pa su šverceri prodavali 1 KG šećera za 100 KM (cca 50 eura), ali pored tolike destrukcije samo ogromna produktivnost i želja za životom su mogli dati opstanak. Mrtvi su ukopavani tokom noći. Mrak je korišten kao zaštita jer u gradu nije bilo struje. Znalo se da je skupljanje većeg broja ljudi na jednom mjestu znači potencijalni masakr: tako su se desile Markale jedan, Markale dva, red za hljeb u Ferhadiji, masakr na Dobrinji, masakri u redu za vodu. Ono što je apsurdno iz današnje perspektive jeste da su se odvijale predstave, organizirali koncerti, radili kafići, išlo se u školu i na fakultet. Živjeli smo normalno u nenormalnim uslovima, odnosno ponašali se nenormalno u nenormalnim uslovima da bismo ostali normalni.

PROŠLOST NIJE PROŠLA, A DA NIJE OSTAVILA TRAGA U NAMA

24.2.2022 godine invazija Rusije na Ukrainu. 5.4.1992 okupacija Sarajeva. Osjećanja su ista.

Šok , strah, nevjerica, ne mogućnost mentalizacije. Zamiriše na ’92 mi kupujemo brašno, ulje, gorivo bez ikakve mentalizacije i ako logičkog objašnjenja nema. Javlja se masovna histerija. Normalna situacija postaje vanredna i život se teže odvija jer se npr. otežano nabavlja brašno za svakodnevnicu. Iscrpljeni borbom za opstanak teško se izvlačimo iz regresije u koju smo morali otići da bi preživjeli. Ruskom agresijom na Ukrainu čini mi se da se smanjilo neprijateljstvo nekada braće u jedinstvu ( građana Srbije i Hrvatske),  a sada komšija. Da li se empatija vratila kada smo se našli svi u istoj poziciji? Da li su sličnosti, zajednički interesi za opstanak postali važniji od razlika.  Ipak situacija je takva da smo u shizo-paranoidnoj poziciji i da bježimo od fantazije osluškujući sa podozrenjem realitet. Važno je integrirati traumu i ne ostaviti je izoliranu. Kroz proradu i osvještavanja počinjemo da je iskorištavamo. Ovladavamo njom da ona ne bi vladala nama. Iz zajedničkog i ličnog iskustva učimo i tako rastemo.Traumatsko iskustvo koristim da se približim pacijentima, da im pomognem da mogu početi nalaziti prave riječi za svoje doživljaje, da ih empatišem da im pomognem da mentaliziraju kao što i oni meni pomažu da mentaliziram, a to donosi svima nama olakšanje.

Biti narator iz pozicije žrtve, svjedoka, psihoanalitičara je bilo teško jer je jedna uloga kompromitirala drugu. Bila sam sklona da ulogu žrtve stavima po strani, da ovaj tekst ispunim činjenicama, hladno,bezlično,  distancirano. Najradije nikada ne bih pisala o Sarajevu, okupaciji Sarajeva, o Agresiji na BiH. Mogla bih pričati dok gledam lica sušalaca jer mi je važno da dobijem odjek i da riječi ne ostanu da vise u zraku.

I na kraju:

Zašto lisica nikada ne uhvati zeca. Zato što lisica trći za ručkom, a zec za životom.

Maja Dobranić, Sarajevo

International Psychoanalytical Association

Società Psicoanalitica Croata

dobranicmaja1@gmail.com